presentation before quiz

Before purchasing, I wanted to ask if there’s a way to show a presentation—like slides or a video—before users start the quiz?

By the way, this reminds me of how I recently discovered the nethersx2 apk. Enjoying your favourite nostalgic and thrilling PlayStation 2 games on your Android is now possible with this Android PS2 emulator. It lets you play classic PS2 games right on your device, with options to save progress and tweak graphics. Just like a good intro before a quiz, it makes the experience smooth and enjoyable.

doodle jump looks simple but contains many strategies. Decide to dodge monsters or shoot them down, choose safe ground or risk jumping far… Each jump is an interesting decision, helping you practice your observation and agility.

This melon sandbox game proves that you don’t need fancy graphics to have a great time.

It sounds like you’re looking for a way to enhance the learning experience before a quiz, similar to how the slope game introduces players to mechanics before diving into challenges. Just as the slope game 2 provides a smooth onboarding process to help players understand the terrain, a presentation or video could effectively prepare users for the quiz, ensuring they grasp the key concepts beforehand.

Bila je to zima 2023., ona vrsta zime koja ne donosi snijeg, nego samo vlagu, maglu i onaj sivi pokrivač nad Zagrebom koji ti se spusti na dušu i ne pušta. Imao sam trideset i osam godina, radio sam u jednoj maloj agenciji za prijevoz, i svaki dan mi je bio isti. Ujutro bih popio kavu iz automata na benzinskoj, popričao s dečkima o nogometu, odradio osam sati za volanom, i vratio se u stan u kojem je bilo previše tišine. Nona je umrla u listopadu, ostavila mi je stan u kojem sam odrastao, i svaki kutak tog stana je mirisao na nju. Na njene kekse, na njenu kuhinju, na onaj njen stari radio koji je uvijek bio uključen na drugom programu. Nisam znao što ću sa sobom. Sjedio bih na njenom kauču, gledao u njen stol, i osjećao se kao da sam ja taj koji je umro, a ne ona. Jedne večeri, dok sam prekapao po njenoj ladici u potrazi za njenim receptima, naletio sam na malu kartonsku kutiju u kojoj je bila njena bankovna kartica. Nisam je htio odmah zatvoriti, ali nisam je ni bacio. Ostavio sam je na stolu, i ta kartica me je gledala danima. Nisam znao zašto, ali nisam je htio ostaviti da skuplja prašinu. Pa sam jednog dana, iz neke čudne potrebe da učinim nešto što bi možda i ona učinila, sjeo za njen stari laptop i odlučio sam je iskoristiti. Nisam znao ni što ću, ali sam znao da moram nešto. Otvorio sam tražilicu i upisao sam nešto što sam čuo od kolege na poslu. Tako sam prvi put došao na vavada hr.

Moram priznati, u početku sam se osjećao glupo. Sjedio sam u stanu svoje pokojne none, s njenom karticom u ruci, i igrao sam igre na sreću. Bilo je to gotovo kao da je izdajem. Ali onda sam se sjetio nečega. Nona je cijeli život bila žena koja je voljela male stvari. Voljela je kupone, voljela je izrezivati one bodove iz novina, voljela je onaj osjećaj kad nešto dobiješ bez da si puno uložio. Sjetio sam se kako bi svaki tjedan išla u onu malu trgovinu i kupovala srećke za deset kuna. Nikad nije dobila više od pedeset kuna, ali svaki put kad bi dobila, bila bi sretna kao da je osvojila milijun. Pomislio sam da bi možda i ona uživala u ovome. Pa sam nastavio. Uplatio sam prvih dvadeset eura, i počeo sam igrati one jednostavne igre, one s voćem, jer su mi bile poznate. Nisam znao ništa o linijama, o ulozima, o automatskim okretajima. Samo sam kliktao i gledao. I onda se dogodilo nešto što nisam očekivao. Počeo sam se smijati. Ne zbog dobitka, nego zbog zvukova, zbog boja, zbog one čudne jednostavnosti. Osjećao sam se kao dijete koje je otkrilo novu igračku. Osjećao sam se živim, prvi put nakon što je nona umrla.

Sljedećih nekoliko tjedana počeo sam igrati gotovo svaku večer. Ne zbog novca, nego zbog tog osjećaja. Počeo sam istraživati igre, čitati recenzije, gledati kratke videozapise ljudi koji su objašnjavali kako funkcioniraju bonusi i besplatni okretaji. Naučio sam da postoje igre s visokim RTP-om, da postoje igre s niskom volatilnošću koje su sigurnije, i one s visokom koje mogu donijeti velike dobitke, ali i velike gubitke. Počeo sam si postavljati limite. Nikad više od trideset eura dnevno. Nikad više od onoga što mogu izgubiti. I počeo sam voditi mali dnevnik u bilježnicu koju sam našao u noninoj ladici. Pisao sam datum, igru, ulog, dobitak ili gubitak, i jednu rečenicu o tome kako sam se osjećao. Bilo je to kao terapija. Sjedio bih za njenim stolom, pisao u njenu bilježnicu, i osjećao sam se kao da je ona tu, pored mene, i da mi govori: “Vidiš, nije to tako strašno.” I polako, počeo sam dobivati. Ne svaki dan, ne svaki tjedan, ali dovoljno da osjetim da nisam samo gubio vrijeme. Jedne večeri, igrao sam jednu igru s temom stare Grčke, i došao sam do bonus runde. Srce mi je lupalo. Uložio sam dva eura, a dobitak je bio preko četiristo eura. Sjeo sam, gledao sam u ekran, i počeo sam plakati. Ne zbog novca, nego zbog osjećaja da je nona negdje tamo, i da mi je poslala taj mali znak. Da mi govori da je sve u redu. Da nastavim dalje.

Taj novac mi je omogućio da napravim nešto što sam odgađao godinama. Platio sam dug za struju koji je bio ostao od nonine bolesti, kupio sam novi bojler, i odveo sam svog najboljeg prijatelja na ručak u restoran u kojem smo kao klinci sanjali da ćemo jednog dana jesti. Nisam mu rekao odakle novac. Rekao sam da sam prodao neke nonine stvari. Nisam lagao, samo sam prešutio detalje. Ali ono što je najvažnije, počeo sam drugačije gledati na tugu. Shvatio sam da tuga ne mora biti kraj. Može biti početak nečega novog. Može biti prilika da učiniš nešto što bi ta osoba koja ti nedostaje voljela. I svaki put kad otvorim vavada hr, sjetim se none, njenih srećki, njenog smijeha, i one tihe večeri kad sam shvatio da me nije ostavila samog. Ostavila mi je uspomenu. I jednu malu karticu. I jednu veliku lekciju. Da život ide dalje, i da je u redu uživati u malim stvarima. Čak i ako te male stvari dođu iz digitalnog svijeta. Danas, godinu i pol kasnije, još uvijek igram povremeno. Ne svaki dan, ne svaku večer, ali kad osjetim da mi treba malo bijega, sjednem za nonin laptop, otvorim vavada hr, i pustim da me igra odvede na mjesto gdje nema tuge, nema kiše, nema magle. Samo boje, zvukovi, i ona tiha prisutnost žene koja me je naučila da je sreća uvijek negdje blizu, samo je trebaš pronaći. I to je ono što mi nitko ne može oduzeti. Ni vrijeme, ni tuga, ni onaj sivi Zagreb. Jer ja znam da je nona tamo, negdje, i da se smiješi. I to je dovoljno.